Poslednji pozdrav Ljubiši Samardžiću

Devetnaestog novembra 1936. godine u porodici rudara rođen je dečak po imenu Ljubiša. Do pre samo nekoliko dana bio je živa legenda srpske kinematografije. Na ogromnu žalost svoje porodice, prijatelja, kolega i miliona gledalaca, veliki glumac napustio je sve voljene odlaskom na večni put. Ljubiša Samardžić preminuo je 8. septembra 2017. godine u svojoj 81. godini.

Nakon duge i teške bolesti, doajen srpskog glumišta, zaspao je večnim snom i napokon otišao kod svog nikada prežaljenog sina Dragana. Uvek uzdignute glave i sa osmehom na licu, ovaj veliki glumac i još veći čovek godinama unazad uveseljavao je brojne porodice koje su s nestrpljenjem sedele ispred TV ekrana i čekale svoje omiljene serije u kojima je pokojni glumac tumačio glavne uloge.

“Uvek sam u igru unosio srce i iskrenost, želeći po svaku cenu da mi se to vrati. Na sreću, ta moja iskrenost je bila presudna da imam veliki, ogroman kredibilitet kod autora i kolega”, rekao je glumac u jednom od svojih brojnih intervjua.

“Igrao sam kod svih režisera.”

Ljubiša Samardžić je završio gimnaziju, a uporedo sa školom često je radio kako bi pomogao svojoj porodici. Studirao je pravo, ali je kasnije prešao na Akademiju. Kako je njegov neprikosnoveni talenat za glumu otkriven veoma rano, stupendiju za studiranje dobio je kod režisera, Bojana Stupice. Urođeni talenat i veliki rad su ga doveli do uspeha u glumačkoj profesiji, ali su ga njegova posebnost, mio pogled i topla duša učinile legendarnim i toliko voljenim.

Karijera duga šest decenija

Pažnju kritike privukao je ulogom u “Prekobrojnoj”, a ugled je učvrstio u filmovima “Peščani zamak”, “Dani” i “Desant na Drvar”. Najčešće je tumačio uloge u filmovima sa ratnom konotacijom ili klasičnim komedijama, U svojoj karijeri imao je i filmove sa društvenom problematikom, kao što su: “Ljubavni život Budimira Trajkovića”, “Smrt gospodina Goluže”, “Život je lep”, “Kuća pored pruge”. Ipak, ogromnu popularnost stekao je igrajući glavne uloge u serijama: “Vruć vetar” i “Policajac s Petlovog brda”. Dobitnik je i nagrade za životno delo Pavle Vujisić 1995. godine. Nakon deset godina dobio je i nagradu Ivo Andrić, takođe za životno delo.

Svoje nagrade, diplome i priznanja poklonio je Jugoslovenskoj kinoteci u februaru 2014. godine, a Legat je predstavljen javnosti dve godine kasnije.

“Divio sam se mojoj Miri!”

“Porodica je uvek bila osnov svih mojih premisa”, tako je govorio poznati glumac.

Publika je Ljubišu uvek vezivala za Milenu Dravić sa kojom je imao poseban odnos i mnogo uloga. Prvi put su se na filmskom platnu pojavili u “Prekobrojnoj”. Ljubiša je često isticao kako je bio srećan što je sa Milenom ušao u svet kinematografije.

Osim Milene i brojnih drugih koleginica sa kojima je igrao, Ljubišino srce u privatnom životu pripalo je Mirjani, kojom je bio oženjen pet decenija. Govorio je kako je njegova supruga unela mir u njegov život. On joj je uzvraćao ljubavlju i posvećenošću. Nije voleo kafane, već porodični dom.

Bio je neko ko je izuzetno poštovao žene i znao kako treba da se ponaša pravi muškarac. Govorio je da bi muškarci trebalo da budu frajeri, a pravi frajer je onaj koji može da sedi i sa svoje četiri bivše žene koje se međusobno ne mrze. i naravno da on bude taj koji plaća račun, baš kao Boško kojeg je tumačio u seriji “Policajac sa Petlovog brda.”

“Za mene je ljubav bila presudna u izboru životnog saputnika. Zavoelo sam prelepu, šarmantnu, pametnu i premladu Miru iz čestite grašanske porodice. Vodio sam računa sa kim počinjem zajednički život. Osećao sam da je ona žena mog života. I nisam se prevario.”

“Uvek sam obuzdavao svoj prgavi jezik.”

Iako je bio najpoznatiji po svom neodoljivom osmehu koji pamte mnoge generacije, Ljubiša je govorio da je i te kako bio svestan i negativnih stvari koje ga okružuju. Govorio je i da svakog, barem pomalo pribranog čoveka, boli zloba i ruženje drugih. Nikada mu nije bio cilj da nekoga ponizi. Trudio se da sačuva svoje dostojanstvo. Njegov životni cilj kojim se vodio ogledao se u tome da bude čovek.

Jednom prilikom, već pred kraj života, kada su ga pitali da li mu nedostaje gluma, odgovorio je: “Umorio sam se od dugih noćnih učenja tekstova. Gluma traži profesionalizam, poštenje i streplje u zahtevima kojima nas zatrpavaju reditelji.”

Njegovi gilmovi ostaće zauvek jedni od najboljih u domaćoj kinematografiji, a klikom ovde saznajte koji su!

Maja Vlajić

Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp