„Novаc imа, u vremenu u kojem živimo, snаgu suncа, snаgu koju suze više nemаju. Srećа ljudskа je sаd u novcu“, kaže Crnjanski u svom „Romanu o Londonu“, koji je virio iz torbe mlade, ali veoma uspešne devojke.
Kada je o nekim drugim stvarima reč, novac zasigurno nije presudan, ali kada govorimo o zdravlju i te kako nam je potreban. U našoj zemlji je na stotine dece kojima je on neophodan kako bi živeli kao ostali njihovi vršnjaci. Određeni broj bolesne dece imao je sreće da postoje mladi ljudi koji žele da se bore za njih – BEZ INTERESA!
Margareta Smiljanić je dvadesetogodišnja studentkinja druge godine Fakulteta političkih nauka na kojem je dobila priliku da sprovede u delo sve svoje ideje.
„Kada sam došla na fakultet proširila su mi se interesovanja, ali i mogućnosti za rad. Meni ,ne’ jednostavno nije odgovor ni za šta. Šta god želim da uradim, uz pomoć ljudi za koje sam sigurna da će dati svoj maksimum, realizujem.“ 🙂
Od štrebera i nesuđene atletičarke…
Pohađala je osnovnu školu „Duško Radović“ u Sremčici, s odličnim uspehom.
„U tom periodu bila sam opsednuta atletikom. U grupi nas je bilo malo i zato smo bili podeljeni na discipline. Skakala sam u dalj i bila prava izmena u štafeti. Moja želja je uvek bila da trčim 100 metara sprint iako nikada nisam bila dovoljno dobra u tome. Sećam se prvog takmičenja na Zvezdinom stadionu, čini mi se da sam imala 7 godina. Tada sam osvojila drugo mesto. Još uvek čuvam uramljenu diplomu u svojoj sobi.“
Ako se kao deca sretnemo sa nedovoljno podrške za ono što istinski želimo to može mnogo uticati na naše ambicije kasnije. Međutim, postoje i izuzeci.
„S godinama su se menjala i interesovanja, sve više sam se počela zanimati za tenis. Iako sam mnogo vremena i truda uložila u atletiku sve sam napustila. Smatram da je jako bitno detetu od 8 ili 9 godina pružiti priliku i podršku da uspe u onome što želi. Kada neko uporno forsira nekog drugog na mesto na kom vi vidite sebe, to nikako ne može da ostavi pozitivan trag na vas. Kod mene je to samo odjednom nestalo i okrenula sam se tenisu, koji sam takođe brzo napustila, jer sam želela da se posvetim školi.“
… do diplomate
Nakon završteka osmog razreda, upisala je Gimnaziju „Sveti Sava“ u Beogradu.
„Još jedna prekretnica je bila u trećoj godini srednje škole kada sam shvatila da mogu biti podjednako uspešna i u školi u vannastavnim aktivnostima. Počela sam da idem na razne konferencije preko kojih smo organizovali neka putovanja i sve mi je to bilo jako zanimljivo. Okružena ljudima koji su bili aktivni i van školskih časova poželela sam da ja organizujem nešto. Organizovala sam humanitarni turnir. Skupili smo 50.000 dinara koje smo uplatili Zvečanskoj.“
Već sa petnaest godina znala je šta će studirati. Fakultet političkih nauka je bio najbolji izbor.
„Međunarodni odnosi su mi bili zacrtani. Još uvek ne znam konkretno kojom ću se oblašću baviti, jer mi se interesovanja menjaju u skladu sa novim stvarima koje svakodnevno učim i sa kojima se susrećem.“ Uz fakultet su došli i novi poslovi.
Kao brucoškinja organizovala je svoju prvu samostalnu tribinu sa Prvoslavom Davinićem na Fakultetu političkih nauka.
„Kod njega sam otišla lično i pokucala mu na vrata, jer nisam znala kako drugačije da dođem do njega. Mislim da je čovek bi šokiran kada me je ugledao u 9 sati ujutru u svojoj kancelariji.“ 🙂
Nakon toga je sve krenulo uzlazno, rad na fakultetu i van njega. U moru novih ideja rodila se Humanijada.
„Vrata su mi se otvarala svuda. Jednostavno kockice su se poklopile. Mislim da su veliki uticaj na buđenje moje svesti, o tome da želim da radim nešto osim što učim, imali ljudi koji su me okruživali. I to je jako bitno. Čak i sada na fakultetu smatram da sam imala puno sreće upoznavši ljude s kojima se pre svega družim, ali je jako važno to što jedni druge podstičemo da budemo što bolji i što nismo međusobno konkurencija nego motivacija.“
Mladalačka volja za humanošću pobeđuje.
Humanijada je humanitarno udruženje mladih ljudi, osnovano u martu 2016. godine. Margareta Smiljanić predsednica Humanijade, Upravnog odbora i Skupštine Humanijada, jedan je i od osnivača. Na njenu inicijativu znanje i volju udružilo je sedmoro mladih studenata. Katarina Petrović, Katarina Prica i Srđa Latinović sa Pravnog fakulteta, Ana Rakić sa Učiteljskog, Đorđe Marinković sa Fakulteta političkih nauka i Aleksa Šošević sa Singidunuma.
„Želja mi je bila da radim veliki humanitarni turnir, ali sam znala da to ne mogu sama. Okupila sam ljude iz različitih sfera i predložila im da napravimo Humanijadu. Ništa tu nije bilo slučajno, to su bili ljudi za koje sam znala da će ih ovako nešto zanimati. Skoro godinu dana smo samo razgovarali o projektu i planirali do najsitnijeg detalja. U periodu od 3 meseca skupili smo oko 850.000 dinara.“
Put ka cilju je bio lak, ništa ih nije sprečavalo da ispune svoju dugo planiranu ideju.
„Posle godinu dana razgovora otišli smo kod Slavka Gaka, on je tada bio u Sekretarijatu za sport i omladinu. Bila nam je potrebna podrška grada i on nam je rekao da bismo dobili bilo koja sredstva moramo postati udruženje. I tako smo u narednih 10 dana osnovali udruženje Humanijada i dobili podršku grada. Ostvario se Kalemegdan. I Košarkaški i Odbojkaški klub Partizan su bili jako zainteresovani za saradnju sa nama. “
Tada je Humanijada sarađivala sa fondacijom Podrži život i novac je njima uplaćen. S obzirom na to da su svi jako mladi i prvi put su se našli u nekom ovako ozbiljnom projektu, smatrali su da je najsigurnije da iza sebe imaju veliku fondaciju, kako bi ljudi bili sigurni da će novac otići onima kojima je najpotrebniji.
Svesni uticaja koji imaju društvene mreže danas, iskoristili su to na najbolji mogući način.
„Od samog početka smo uspeli da se izdvojimo u moru humanitarnih akcija svojom originalnošću. Preko fotografija poznatih ličnosti s natpisom humanijada koje smo svakodnevno objavljivali na zvaničnom Humanijadinom Instagram profilu privukli smo veliku pažnju medija. Nije bilo teško dospeti u javnost, jer su zapravo svi mediji nas kontaktirali, nije im bilo jasno kako smo uspeli da pridobijemo podršku na desetine poznatih imena.“
Humanijada radi sa svim organizacijama i udruženjima s kojima pronađe zajednički interes. Uključuju talentovane mlade ljude i pružaju im mogućnost da pokažu svoje potencijale bilo da je u pitanju pisanje, sport ili nešto treće.
„Počeli su da nas zovu savezi, jer svi žele da rade sa mladim ambicioznim ljudima. Za dve nedelje uspeli smo da skupimo 200.000 dinara. Noć Humanijade koja je prošle godine bila na 5 fakulteta, ove godine će biti održana na 19, što znači da će na hiljade studenata znati za Humanijadu.“
Veliki, sada već tradicionalni turnir, biće održan i ove godine. To je bilo predviđeno za 4. april, na Dan studenata, ali zbog lošeg vremena su odložili za mesec maj kao i prošle godine.
„Novina je i rad sa Skijaškim savezom Srbije. Humanijada će 18. marta biti na Kopaoniku, gde će se održati revijalna trka u okviru prvenstva Srbije na stazi Karaman greben. To radimo u saradnji sa MK Mountain resortom i Skijalištima Srbije. Posle toga nastavljamo da radimo tek u oktobru. Tada planiramo i Noć humanijade po srednjim školama šitom Srbije. Planiramo da radimo sa rvačkim, vaterpolo i teniskim savezom.“
Novac od ovogodišnjih događaja biće uplaćen KBC Zvezdari, za kupovinu aparata njihovom porodilištu. Margareta ističe kako je preponosna na svoj i rad ljudi oko sebe, jer nikada nije zamišljala da će napraviti nešto ovako veliko i značajno.
„Iskrena da budem, pored uspeha koji smo do sada postigli ove godine očekujem mnogo više, jer radi veliki broj kvalitetnih ljudi i tačno se zna ko šta radi. Moja želja je da Humanijada nastavi sa radom i ako ja izađem iz toga, da se nikada ne ugasi.“
„Volim ljude, bitan mi je odnos s njima kao i njihova podrška.“
Televiziju gotovo da ne gleda, jer kako kaže, nema vremena. Ne voli pasivan odmor, pa joj zato teško pada da sedi dugo na jednom mestu i čita, ali u poslednje vreme se trudi da svoje znanje nadogradi čitajući poznate klasike, jer smatra da je opšta kultura najvažnija. Nema idola, čak ni inspiraciju ne pronalazi u poznatim ljudima.
„Inspiracija su mi zaprvo svi ljudi koji me okružuju. Volim kada sam okružena ljudima koji su aktivni i koji se trude da budu uspešni u životu.“
Skoro čitav dan provodi na fakultetu gde se dnevno viđa sa preko trideset ljudi, s kojima spaja lepo i korisno, druženje i rad.
„Dosta je teško raditi sa ljudima s kojima se privatno družite, ali uvek se nađe kompromis. Ljudi koji su mi sada u okruženju su dosta slični meni i jedni druge podstičemo na rad i podržavamo. Podrška mi je jako bitna i vrlo mi je važno da mi stalno govore šta je bilo dobro, šta ne. Član sam fakultetske organizacije Evropski studentski forum kroz koji sam upoznala mnogo ljudi od kojih je veliki broj sada deo Humanijade kroz volontiranje. To sam shvatila kao jedan vid podrške i zahvalna sam im na tome.“
Što je starija, prijatelji kažu da je i staloženija. Nekada burne reakcije na kritike zamenila je prihvatanjem.
„Ranije sam jako loše podnosila kritike, ali sada na to gledam kao na pozitivnu stvar. S obzirom na to da stalno želim da napredujem i budem bolja u svemu što radim, volim kada mi prijatelji daju objektivne savete. Bila sam i veliki tremaroš, sada mi je veća trema kada treba da govorim pred ljudima koje poznajem nego pred totalnim neznancima. Mislim da je zbog mog budućeg posla jako bitno da to prevaziđem.
Najveći strah joj je da na televiziji ne kaže nešto što nema smisla. Iako prijatelji smatraju da joj je nepravilno izgovaranje slova R specifičnost koja je izdvaja od ostalih, za sebe misli da smešno govori.
„Pokušavam da upotrebim neke izraze koji su kul i plašim se da ne ispadnem smešna.“ 🙂