Mislim da bi danas trebalo dan da započnemo samo jednim jednostavnim pitanjem: Šta je to nedostajanje?
Imam neku teoriju i kao uvek možete me demantovati, dijalog sa vama je i cilj posla koji radimo. Pa ipak, moja teorija je da nedostajanje nije ista stvar za vas, slučajnog prolaznika na ulici, prodavačicu ruža, čoveka koji šeta psa, nečiju mamu i mene. Sigurna sam da je tako. Osporiti se nikako ne može, da svi osećamo da nam neko ili nešto nedostaje, ali ne može se osporiti ni da nedostajanje doživljavamo na različite načine.
Za mene na primer, nedostajanje je melanholija. Čežnja, i usput, da prokomentarišem, koliko slabo čeznemo u ovom novom veku. To što je čežnja svedena na minimum, svelo je ljubav na kliše u ovom novom i ne baš tako ljubopitljivom vremenu. Čeznuti za nečim, razviti istinsku želju, iskon je jedne prave, duboke ljubavi, koja je u stanju da promeni svet.
Da se vratimo na nedostajanje. Po nekim opštim, svedenim definicijama, a prostim jezikom, nedostajanje znači, osetiti potrebu za nekim, ko trenutno nije svakodnevni deo našeg života, neprisutan je fizički, ali vodi paralelni i skroz legitiman život u našim mislima.
Jednom običnom čoveku može na primer nedostajati najbolji prijatelj, onaj sa kojim je proživeo toliko toga u životu, a koji je fizički otsutan, jer ih dele kilometri, nametnute obaveze, životi…
Može vam nedostajati neko koga istinski volite, meni recimo u ovom trenutku, nedostaje jedna jaka žena, koja se tu i tamo na jako čudne načine meša u moje odluke i namerno (iako to demantuje) stvara od mene osobu kakva sam. Nedostaje mi majka.
Nedostaje vam osoba koju volite, ili ste je nekada voleli. Šta ima veze, što je ljubavi kraj, ne znači da vam baš taj nekada voljeni osmeh ne nedostaje da zajedno zagrlite novi dan.
Kaže Kapor, „Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi ne ostaje ništa. Katastrofa!“
Ali vi koji ste čitali „Unu“ ili barem pogledali taj film, znate da pre ove definitivne rečenice, u kojoj se kaže da posle ljubavi ne ostaje ništa, prethodi jedno kataloško ređanje slika te ljubavi, prelistavanje uspomena, dakle, posle ljubavi ostaje nedostajanje.
Može vam na primer nedostajati osoba kakva ste nekada bili, nebitno zbog čega. Meni na primer stara ja nedostajem zbog bezbrižnosti.
Kada dan ne započnem kafom, usled silnih obaveza, nedostaje mi dobro poznat ukus na usnama.
Mom dedi, da je danas živ, zasigurno bi nedostajao zvuk pisaće mašine, i sigurna sam da bi se kategorički odrekao kompjutera.
Jedna od dve ključne stvari kod nedostajanja su, da ga sebi priznate. Istinski porazgovarate sa sobom i prihvatite da je neko svojom jedinstvenošću postao vaša potreba.
Druga od tih stvari svakako je da se nedostajanju prepustite. Počnite da čeznete za ljudima koje volite, za sobom i starim, divnim navikama, koje ste zbog obaveza morali da zapostavite.
Jedini način da krenete u susret svojim nedostajanjima je da za njima čeznete strpljivo i istrajno.
I moram da vas pitam, a svakako bih volela da mi odgovorite!
Možete li uopšte da zamislite, kakav je topao zagrljaj između dva nedostajanja?
Ako možete, čeznite neodstupno, da bi vaši zagrljaji uzdrmali svetove!
Teodora Vuković