Mi smo, na samom početku rada My cup of tea portala pisali o Fridi Kalo i taj tekst možete pročitati ovde! Međutim, ona je prevelika i nepresušna ispiracija i zato pišemo još o njoj. Ona je to zaslužila. I nama je potrebna!
Jedna od kultnih ličnosti poslednjih decenija 20. veka, Frida Kalo, rođena je 6. jula 1907. godine u predgrađu Meksiko Sitija, kao treća kćerke Matilde, katolkinje i Jevreja Giljerma Kaloa. Frida – sinonim za ženu borca, čitav svoj životni put provela je u borbi između života i smrti. Kada najstrašnija tragedija u jednoj običnoj ženi probudi umetnika, a ona svu svoju muku i bol prenese na platno u vidu boja, nastaju najpoznatija dela koja stižu čak do Luvra.
“Kada bi svoj život opisala u dve reči, to bi bile: patnja i strast.”
Večita buntovnica sa šest godina obolela je od dečije paralize. Kao posledica ostala joj je desna noga tanja od leve, a stopalo nerazvijeno, zbog čega je neretko izazivala podsmeh svojih vršnjaka. Kasnije je svoj fizički nedostatak prekrivala dugim, šarenim haljinama. Nije podnosila nijednu vrstu slabosti, zbog čega je retko pokazivala svoje emocije i gotovo da nikada nije plakala. Kao devojčica želela je da studira medicinu i postane doktor.
Kako nijedna nesreća ne ide sama, Fridu ne zaobilazi još jedna tragedija. Samo nekoliko meseci nakon što je napunila 18 godina, sa svojim prvim momkom, Alehandrom Gomezom Arijasom, doživela je saobraćajnu nesreću, posle koje niko nije verovao da će preživeti. Operisana je više od trideset puta, a da bi olakšala patnju, odavala se alkoholu i drogama. Nakon nesreće je bila prinuđena da leži četiri meseca, a kako ne bi zapala u depresiju majka joj je dala slikarsko platno namenski napravljeno za nju, koje se moglo prikovati za krevet i boje, da prekrati vreme i bol.
Tada se probudila njena strast prema slikarstvu. Njena tragična nesreća joj je zapravo promenila životni put. Postala je najpoznatija meksička slikarka i prva koja je imala svoju izložbu u muzeju Luvr u Parizu. U njenim radovima preovlađuju autoportreti kroz koje je izražavala svoju veliku bol. Kroz svoje portrete rušila je tabue kada je o ženskom telu i seksualnosti reč. Slikala je sebe i svoje saputnike u samoći.
Svog prvog supruga, Dijega Riveru, upoznala je preko prijatelja 1929. godine, on je tada bio već priznati slikar, zbog čega je želela da baš on pogleda i oceni njene radove, kojima je bio fasciniran. Bio je 21 godinu stariji od nje i često su ih nazivali “slon i golubica” zbog razlike u izgledu i visini, Frida nije odustala od Dijega.
Ovaj brak bio je daleko od idealnog. Dijego je često varao Fridu, a ona kako bi mu se svetila upuštala se u razne avanture i sa muškarcima i ženama. Njihov buran brak ostavio je duboki trag na Fridu u vidu duševnog bola. Nije imala dece. Iako je poznata priča o tome kako njen suprug nije želeo decu, Frida je ipak prvu trudnoću morala da prekine zbog svojih zdravstvenih problema. Ostala je trudna i drugi put, tada je odlučila da zadrži dete, iako su doktori smatrali da njeno slabo telo ne može da izdrži porođaj. Kasnije je doživela spontani pobačaj, koji je bio ogroman emotivni udarac za nju.
Svoju bol izrazila je na platnu, kroz delo Leteći krevet, gde leži na bolničkom krevetu u lokvi krvi i odiše bespomoćnošću i usamljenošću. Kako je njen suprug bio sklon prevarama, upustio se čak i u ljubavnu vezu sa njenom sestrom Kristinom, Frida i Dijego su se razveli. Ipak, ta odvojenost je oboma teško pala, pa ju je Dijego ponovo zaprosio.
Često je govorila da je u životu doživela dve nesreće: prva je bila saobraćajna, a druga Dijego.
Kako se menjala i napredovala njena karijera, tako je i Frida menjala svoj izgled. Pre udaje je uvek nosila pantalone i kožne jakne, da bi kasnije postajala sve ženstvenija i oblačile duge haljine jarkih boja, uz obavezne cvetne ukrase u kosi. Izazivala je pažnju zbog svog ekscentričnog izgleda; tamnih, naglašenih, spojenih obrva i tankih nausnica koje nije uklanjala.
Bolest je ponovo došla u posetu ovoj velikoj umetnici. Obolela je od gangrene, pa su doktori morali da joj odstrane stopalo, a kasnije je imala problema i sa kičmom. Na saopštenje doktora o amputaciji, Frida je rekla: „Stopala, šta će mi, kada imam krila da letim?“
Upala pluća i razne infekcije su je zauvek uspavale. Umrla je mlada, 13. jula 1954. godine u 47. godini života, u mestu gde je i rođena. Savladavala je sve životne prepreke zahvaljujući svojoj volji. Kuća u kojoj je rođena, danas je njen muzej u kojem je izložena njena urna, a muzej je poznat pod nazivom Plava Kuća.
„Nadam se da je odlazak radostan i da se više nikad neću vratiti“, bila je poslednja rečenica koju je zapisala u svom dnevniku.
Dnevnik koji je vodila tokom života svedoči o situacijama koje je već prikazala kroz svoje slike.
Dijego je dan Fridine smrti smatrao najgorim danom svog života. Tri godine nakon njene smrti umire i on, a poslednja želja mu je bila da pomešaju njihov pepeo.
Citati Fride Kalo kao večna inspiracija:
- Ništa nije vrednije od smeha. To je snaga da se smeješ i napustiš sebe, da budeš svetlost. Tragedija je najgluplja stvar.
- Ništa nije apsolutno. Sve se menja, sve se kreće, sve poleti i odleti.
- Slikala sam sebe, jer sam prečesto sama i jer sam “predmet” koji poznajem najbolje.
- Pijem da bih utopila svoju bol, ali prokleta bol je naučila kako da pliva i sada pokušavam doplivati do pristojnosti i dobrog ponašanja.
- Pre sam mislila da sam najčudnija osoba na svetu, ali onda sam pomislila da od
- toliko ljudi na svetu, mora da postoji neko baš kao ja ko se oseća bizarno i defektno na način na koji se ja osećam. Onda bih je tako zamišljala, misleći da i ona tamo negde tako zamišlja mene. Nadam se, ako si tamo negde i čitaš sada ovo, da znaš da je istina da sam ovde i da sam čudna kao i ti.
Ako vam se svideo tekst, kliknite ovde, jer će vam se sigurno svideti i ovaj!