...

MyCupOfTea

5 najlepših pesama Desanke Maksimović

Pesnikinja, pripovedač, romansijer, pisac za decu, akademik Srpske akademije nauka i umetnosti, povremeno prevodilac, najčešće poezije s ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.

Gotovo da ne postoji onaj ko nije čuo i ko nije pročitao bar jednu njenu pesmu. Svi koji vole da čitaju pesme o detinjstvu, ljubavi, zavičaju, prirodi, životu, prolaznosti, pa i smrti, vole i Desanku Maksimović.

Desanka Maksimović rođena je 16. maja 1898. godine, kao najstarije dete u svojoj porodici. Po njenom rođenju porodica se doselila u Brankovinu, gde je provela detinjstvo. Gimnaziju je završila u Valjevu. Studirala je svetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bila je na usavršavanju u Parizu kao stipendista francuske vlade.

Objavila je preko 50 knjiga poezije, pesama i proze za decu, pripovetki, romansijerske i putopisne proze. U časopisu „Misao“ 1920. godine objavila je svoje prve pesme.

Pisala je najlepše pesme, najčešći motiv u njenoj poeziji bila je ljubav. Smatrala je da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena i otvorena prema čoveku i životu. Kroz pesme pozivala je ljude da budu dobri, plemeniti, ponositi, da poštuju i druge i sebe. Od svih vrednosti u životu, kroz svoje pesme najviše se trudila da istakne slobodu, odanost, hrabrost, nekoristoljublje.

Dobitnik je brojnih književnih nagrada; Vukova, Njegoševa, Zmajeva nagrada, Sedmojulska nagrada i još mnoge druge. Izabrana je za počasnog građanina Valjeva.

Preminula je u Beogradu 11. februara 1993. godine, u svojoj 95. godini života, a sahranjena je u Brankovini, kod Valjeva.

Predstavljamo vam našu listu 5 najlepših pesama Desanke Maksimović:

Strepnja

Ne, nemoj mi prići

Hoću izdaleka

da volim i želim tvoja oka dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići

Ima vise draži

ova slatka strepnja, čekanje i stra’.

Sve je mnogo lepse donde dok se traži,

o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići

Našta to i čemu?

Izdaleka samo sve ko zvezda sja;

izdaleka samo divimo se svemu.

Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.

Tražim pomilovanje

Tražim pomilovanje za zgužvane misli

Za one koji su se izgubili

i svoje srce stisli.

 

Za one koji klecaju pod teretom svog bremena

I koji ne znaju da za sve treba vremena

Za one koji hoće da na prečac postignu mnogo.

 

Tražim pomilovanje za one koji beže od života

I koji su zaslepljeni idejom

Da postoji divota

Jedino izvan naše planete

Za one koji beže kao dete

Kad se pred njima ukaže problem

Kojem u oči treba pogledati.

 

Tražim pomilovanje za one koji sami sebe ne razumeju

Nije zato što ne umeju

Već zato što su se udaljili od sebe

I što njihovo srce težak teret grebe

Što su ga sami sebi natovarili.

Prolećna pesma

Osećam večeras, dok posmatram laste

I pupoljke rane,

Kako srce moje polagano raste,

Ko vidik u lepe nasmejane dane;

 

Kako s mladim biljem postaje sve veće

I lako ko krilo,

I kako mu celo jedno nebo sreće

I pakao bola ne bi dosta bilo;

 

Kako čezne za svim što bi život mogo

Lepog da mu dade,

I da mu ničega ne bi bilo mnogo:

Tako su velike čežnje mu i nade.

 

Osećam da dosad sve je bilo šala

Moga srca vrela,

Da još nikom nisam svoju ljubav dala

Koliku bih mogla i koliku htela;

 

Da u meni cela nežna plima

Reči nerečeni;

Da bih srce mogla poklanjati svima,

I da opet mnogo ostane ga meni.

Molitva za ljubav

Brzo kao kratkovecne cveca liske

i ova ljubav stace da se kruni i drobi:

žedan je zaborava tamni vir.

O, bože, drugi ti se mole za srecu i mir,

a ja: sacuvaj u srcu mom, zarobi,

jucerašnjeg dana nestalni pram.

 

Zaklopi dušu moju sad ko zlatnu

skrinju, nacini je ljubavi hram.

O, duša moja ne moli srecu za se –

sve dosadašnje radosti nek se snište –

ali pobožno ona od tebe ište

da dan se ovaj od strašnog brodoloma spase.

 

Bez pomoci tvoje povenuce sve brzo

kao bulka u zrelome žitu i lanu.

O, bože ne molim za srecu, za radost, za

slast.

 

Da bol ovaj ne umre, mene je strah;

da oganj sveti što u meni planu

ne sagori iznenadno u prah,

ne razbukti se prekonoc u strast.

Krvava bajka

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

 

Iste su godine

svi bili rođeni,

isto su im tekli školski dani,

na iste svečanosti

zajedno su vođeni,

od istih bolesti svi pelcovani,

i svi umrli u istom danu.

 

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

 

A pedeset i pet minuti

pre smrtnog trena

sedela je u đačkoj klupi

četa malena

i iste zadatke teške

rešavala: koliko može

putnik ako ide peške…

i tako redom.

 

Misli su im bile pune

istih brojki

i po sveskama u školskoj torbi

besmislenih ležalo bezbroj

petica i dvojki.

Pregršt istih snova

i istih tajni

rodoljubivih i ljubavnih

stiskali su u dnu džepova.

I činilo se svakom

da će dugo,

da će vrlo dugo

trčati ispod svoda plava

dok sve zadatke na svetu

ne posvršava.

 

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je junačkom smrću

četa đaka

u istom danu.

 

Dečaka redovi celi

uzeli se za ruke

i sa školskog zadnjeg časa

na streljanje pošli mirno

kao da smrt nije ništa.

Drugova redovi celi

istog časa se uzneli

do večnog boravišta.

Maja Vlajić
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Seraphinite AcceleratorOptimized by Seraphinite Accelerator
Turns on site high speed to be attractive for people and search engines.