Jedan od najpoznatijih pesnika srpske lirike, akademik Aleksa Šantić, rođen je u Mostaru 27. maja 1868. godine. Odrastao je u siromašnoj, trgovačkoj porodici sa sestrom i dva brata koji nisu imali razumevanja za njegov talenat. Kao dečak je ostao bez oca pa su se o njemu starali stric i majka koji su ga poslali u trgovačku školu u Ljubljanu, odakle se ponovo vratio u Mostar. U gradu svog detinjstva proveo je skoro čitav život.
Nekoliko godina nakon povratka u grad, koji se nalazio u srcu Hercegovine, započeo je svoj književni rad. Pisao je pesme pune bola i čežnje. Pisao je o svom narodu, o patnjama i stradanjima. Uzore je video u Jovanu Jovanoviću Zmaju i Vojislavu Iliću.
Neke od najpoznatijih dela Alekse Šantića su: “Hasanaginica”, “Na starim ognjištima”, “Anđelija”, “Pretprazničko veče”, “O, klasje moje” i mnoge druge.
Sa svojih tridesetak godina odlazi u Ženevu. Boravak u inostranstvu mu je teško pao, pa sve svoje nagomilane emocije i nostalgiju za svojim domom opisao je u pesmi: “Ja ne mogu ovde!”
Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja –
Moga zavičaja.
Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vječnoga Monblana;
Moja duša voli ovaj kraj slobode,
Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava.
Al’ tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo, gdje su moji drugovi i braća,
Tamo, rodu svome duša mi se vraća.
Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.
Nije mogao da podnese tuđinu, jer je najviše od svega voleo svoj rodni grad iz kog su ga proterale austrougarske vlasti. Njegova naklonost ka rodnoj grudi mogla se osetiti kroz sva njegova dela. Napisao je veliki broj pesama koje su protkane rodoljubivim osećanjima i ogromnoj ljubavi prema svom narodu. Jedna od najpoznatijih njegovih pesama sa ovom tematikom je: “Povratak”.
Mrem… Sa mojih njiva eno drugi žanje…
Tamo više nema stare kuće moje
Pod očevim krovom strana čeljad stoje,
I šljemena srpskih sve je manje, manje…
O, lijepa polja! o lijepe luke!
Ne nosim vam ništa doli duše gole,
Žuljeva i rana, što peku i bole,
Nevolje i gladi i skrhane šljuke…
u tebi mi neće, moje rodno selo,
Pogladiti niko rukom mračno čelo,
Niti li će čuti vapaj bijedan…
Ja znam, ništa više za me nemaš tamo,
Ali jednu želju ispuni mi samo:
Pod granama tvojim o daj mi grob jedan.
Osim pesama protkanih socijalnim i nacionalnim motivima, Šantić je bio jedan od najupamćenijih pesnika ljubavne poezije, koja se razvijala pod snažnim uticajem sevdalinki. Najčešća tema je čežnja muškarca za lepom ženom koju posmatra iz prikrajka i pati zbog neostvarene ljubavi. Njegova najpoznatija ljubavna pesma svakako je “Emina”.
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’.
Poslednja pesma koju je Šantić napisao je: “Iz bolničke ćelije”.
Kako si lepa,
Sestro Pavina!
Ponoć je, je li?
Svrh vrata bije
Časovnik stari.
Napolju vije
Vetar, i sipa
U okna naša
Pahulje bele.
Zaklopi zbornik
Pa sedni bliže
uz odar moj.
Pogledaj kako
Vatra se žari,
I hukti, i bukti
U peći toj.
Gle kako njena
Koralna pruga
Veselo igra
Po zidu gore!
Veruj mi, tako
I moje srce
Hukti i bukti,
Igra i besni,
Manito, ludo —
Ne zna šta radi,
Sasvim se smelo;
I evo, evo, izgore celo,
Izgore celo!
A znaš li zašto
Ono poluđe?
U moje srce
Ti noćas uđe,
Pa s njega ode
Svih bola tama,
I ti ga vatrom
Zapali sama —
Jer iskre same
Iz tebe biju,
Lepše od sviju
Anđela raja,
Što nežno šušte,
Kô behar beli,
U toploj reči
Molitve tvoje.
Pogledaj: širom
Ćelije naše
Te svetle iskre
Lepote tvoje
Kako se viju,
Kako se roje
I rasipaju
Po svakoj strani,
Kô zapaljeni
Sami đerdani!
I svuda, eno,
Gde koja pane,
Po jedno zlatno
Kandilo plane…
Položi zbornik
Na stočić tamo,
i mani sada
Anđele cele,
Pa sedni ovde
uz odar moj,
Do zore bele
Da gledam samo:
Kako si lepa,
Sestro Pavina!
Ukoliko volite Miku Antića, kliknite ovde!
Za sve vas koji više volite prozu, spremili smo spisak knjiga koje morate pročitati, barem jednom!
Maja Vlajić
